06.05.2017.

16

Večeras se srušio sav svemir u meni i svaki atom zraka mi štipa pluća. Večeras kao da su mi noge za kamen privezali i ne mogu ih pomaći. Pa i usne su postale te noge jer više nisu sposobne izroditi jednu jedinu riječ. Večeras sam gola koža po kojoj se spušta kiselina i nagriza je do zadnje kosti. Dok nepomično podnosi opekotine i rupe koje se stvaraju na tijelu, bori se sa knedlom riječi u grlu. U nju se sada stopila sto i jedna riječ. Žele napolje. Žele svoj djelić zraka i života, a ostaju tu gdje jesu, bespomoćne, polumrtve. Zrak postaje nepodnošljivo gust dok u njemu vise dvije riječi. Dvije koje su od one sto i jedne uspjele pobjeći. "Zašto ja?"

Ne vidim sto, stolicu, kauč niti ovaj prozor ipred sebe. Ne vidim upaljenu lampu do svog lijevog ramena. Ne vidim zidove, vidim sebe kako stojim nepomično u praznom prostoru i premotavam trake.
Vidim sobu u centru grada. Visok strop koji odiše duhom austrougarske gradnje, staru, izlizanu crvenu fotelju koja je tu međ modernijim namještajem samo zato što je bečka, pa bezbeli, ne smije se baciti. U njoj djevojčica od nepunih šest godina. Plače dok joj suze ne daju udahnuti. Majka stoji iznad nje i sudeći po gestikulacijama i neprestanom mahanju rukama, pokušava joj objasniti nešto.
"Ama da li si ti normalna. Zar ćeš stvarno plakati jer ti je curica iz razreda rekla da se praviš važna? Draga, prestani, nije to važno (...)"

Slika se počela mutiti i nestadoše i curica i žena pored nje. Visoki strop zamijeni potkrovlje, soba rozih zidova i krevet. Ista djevojčica, desetak godina poslije. I ista žena, iznad nje. Djevojčica plače dok majka ponavlja slične riječi.
"Koliko sam ti puta rekla. Nemoj se davati toliko. Pobogu ti glumiš praznu kutiju, a ideš srcem. Uvijek ideš tim ludim srcem dok živa ne iskrvariš."

Nestade ih. Opet moja figura u stolici za stolom, oko četiri zida sada dosta jasnija, pred prozorom. Ona uplakana djevojčica, odrasla. Nema više hrabrosti da plače. Ne pred tobom. Nema srca da ti kaže da je opet jurišala srcem u koplja. Nema tih riječi da izrekne kako si bila upravu, toliko puta ih je ponovila da su joj se u mislima izlizale i otrcale.

Znaš li kada te obuzme osjećaj tjeskobe dok ti se nozdrvama provlači njen miris. Stojiš kao osuđenik koji zatvara oči i grčevito iščekuje da sjekira padne preko vrata. Savjetovala si me da uvijek sačekam drugu stranu priče, pa prosudim. Ali znaš li, majko, kako je kada  loš kraj osjetiš, iako eno iza brda stoji i ne vidiš ga. Čekam, majko, opet. Čekam drugu stranu priče dok živa ne iskrvarim. Neće se ni vidjeti. Zna ova kutija od crvene tekućine stvoriti bezbojnu.



06.05.2017.

15

Daleko van dosega ideja
zloga i dobroga,
postoji jedno polje.
Tamo ću te sresti.

01.05.2017.

14

Nekad se uhvatim kako otvaram stare postove i shvatih kako su redovno puni velike doze ironije, sarkazma, nezadovoljstva, ljutnje i negodovanja. A i ne čudi me kada su to otprilike reaktanti cijele hemijske reakcije moje ličnosti. Onda mi u oči upadne par redova odriješenih svega toga. Ko bi rekao da bi bilo šta živo što hoda ovom planetom zemljom uspjelo da smiri mene. Makar i toliko na par minuta koliko je potrebno da napišem i objavim nešto.

Nisi me promijenio. Čak štaviše, predamnom se iskristalisala svaka moja mahana i sve ono što mislim da bi nekome moglo ići na živce. Valjda u ovoj igri života svakome na pozornicu izađe lik kome bi dali svoje najbolje. I u taj mali kofer u koji pokušaš strpati sve ono što jesi na vrhu složiš ono ljepše. A ruke kako grabe po nutrini i prebiru, saznaju sve više. Volim one sa katancima čiju kombinaciju samo ti znaš, eventualno dopustiš nekome da dođe do 2-3 broja pa i svakog. A i tada  šifra gubi na snazi. Postaješ živa otvorena rana.

Govori mi prijatelj neki dan kako ne shvata ljubomoru i kako smo mi žene krvoločne zvijeri. Simpatična mi bi ta upotreba riječi ali odbijam se složiti. I mada je to često odraz nesigurnosti i nepovjerenja, opet je i podsvjesna reakcija na čistu emociju. Možda pogrešna al'zato smo ljudi je l'. I ne bi se zvali tako da ne radimo nešto mega debilno.

A šta mi možeš, ljubomorna sam na onu jutarnju kafu i cigaru koje ti prave društvo ujutro. Ljubomorna sam na onog čuvara sa faxa koji te nekad sreće u prolazu više nego ja. Ljubomorna sam što se lomiš radeći pa nekad i ne dočekam poziv kako bih ti taj dan čula glas. Ljubomorna sam na sunce koje ti mrsi trepavice i nervira te više nego ja. Ljubomorna sam na zimu, kad spusti svoje pahuljice i one legnu tebi na bradu.



29.04.2017.

13

Evo i nebo za mnom plače kako ću da ljohnem fiziku.
Volim ove neke bosanske riječi koje ne možeš prevest' na bilo koji drugi jezik bez da se izgubi njeno potpuno, unikatno značenje. Dobro jutro, od pola šes' već.
Opet me kiša pere, javlja mi maloprije da je imao saobraćajnu. Bože, može l' ikako nešto po dobrom danas?


Stariji postovi






<3


Hvala vam:21195