28.04.2017.

12

Kad je upita  zašto je dan danas tu gdje jeste, zašto baš pored njega? Zašto su joj se nožni prsti tako čvrsto zakovali o pod i u njemu prave jasne obrise stopala, kalupe svjedoke mirovanja. Zašto nije napravila par koraka lijevo, desno, gore ili dolje pa negdje drugo zapečatila noge i na njima tijelo svoje, jer ista je to zemlja, zar nije?

Ispričat će mu tada priču kako su joj baš na tom mjestu zakopali srce. Reći će mu da ga tabanima skriva bojeći se da ga nešto neće nanjušiti, iskopati i odnijeti. Priznat će mu da je jednom digla stopala i otišla ne shvatajući da za tijelom duša nije pošla, već tu iza njega ostala. Praznina koja se vješto skrivala unutar iluzije koju je sama stvorila.

Reći će mu da je slagala i sebe i njega kada je rekla da u toj stvari ispod nje nema života. Kucalo je ono, stidljivo, nečujno, takt po takt svako nekoliko minuta, onda kada je spavao. Vibracija koja mu crte lica miluje, dovoljno da ga dotakne, ali nedovoljno da mu san prekine.
Da ga bar prezire onoliko koliko ga potajno voli. Ništa što je ikome ikada rekla. Dvije riječi od kojih se bježi kao đavo od krsta. Otrov bez antidoksina koji nemilosrdno krvlju kola venama. Ali i onaj kojemu ne treba slovo izgovoreno da bi osjetio njegovo postojanje. U najvećim tričarijama kada mu govori da je lud kada kaže da želi da provede ostatak života sa njom, a potajno se rumeni, onako dječiji i odbija mu vjerovati jer se boji surove emocije. I kraja.

Je li ljubav druga šansa? Je li ljubav povratak poslije odlaska? Je li taj odlazak uopće onaj, po definiciji, ako ste psihički tu.

22.04.2017.

11

Mrzim što se svakim danom moram pretvarati da mi nije stalo. Mrzim što znam da glumim da mi je apsolutno svejedno hoće li telefon zazvoniti svaki dan kao i inače, ili će pet dana stajati nijem na stolu. Zapravo zaboravljam da  si ti jedina osoba sa mračnijim pesimizmom u sebi koju poznajem. Do sada sam uvijek mislila da svak treba svoju kontru u životu da bi balans zadovoljen bio. Protagonist i antagonist. Pozitivna i negativna strana koju privlači magnetna sila. Shvatih da izuzetak potvrđuje pravilo.
Čekala sam da nas uguši i tvoja i moja praznina koje se tako vješto ulijevaju jedna u drugu. Dvije boje se miješaju u jednu, nedefinisanu. To je jedna od onih među zadnjim stranicama ton karti koju nikad niko ne izabere za krečenje jer kao biva, ne idu ni uz šta u sobi.

Nije nas ni ugušila, već kupila nekakvo uže u Robotu i objesila emocije jednu po jednu. Mrzila sam taj dan kad si pustio da tvoje mračno nadigra tvoje svjetlo. Rekoh sebi da prezirem čovjeka kakav si postao i drago mi bi što si otišao. Koliko je sakrivenih osjećanja stalo u jedna moja okrenuta leđa nikad nećeš znati. Draže mi je da me vide kao čudovište bez dvije komore i predkomore u grudnom košu što i jesam. Zato i mrzim što se ono u meni rukovalo sa tobom.

Taman kada potisnem svaki ovaj impuls u podsvjesni dio ličnosti, povučeš me za ramena nazad na mjesto gdje smo digli ruke. Više ti, nego ja. Valjda ničija tama ne može biti tvoja tama. I ničija tama ne druguje tako sa mojom kao tvoja.

Da mi je neko nekad gledao u fildžan i rekao kako ću pustiti tebe takvog u predstavu svog života rekla bih mu/joj da je pomiješala dramsku kompoziciju. A valjda neki likovi nikad ne napuste svoju pozornicu, jer im je tu i mjesto, a niko ti uzeti ne može ono što ti je suđeno.

Idalje mrzim tvoju crninu. I ništa mi draža nije nego li i prije. Samo što je ovaj put možda lakše prihvatam nadajući se da si tu jer moraš biti i da te ovaj put neće nadigrati. U tom skeletu koji je od tebe ostao stoji nešto što te vratilo.

A ko će ga znati.


18.04.2017.

10

Nalih pola šerpe vode i eno čekam da prokuha ne bi li zalila kafu za večeras. Jesam li jedina koja idalje ponekad kući kafu iz džezve pije, onako, ćejfa radi? Večeras razbijam mit spremanja dva predmeta za sutra i ona mi je možda jedini katalizator. Da bi tuga veća bila, nekad mi se od nje navečer više spava nego li što mi oči otvori. Danas me nešto Bog ne voli jer mi glava stoji jedva prišivena za vrat. Kljukam se brufenima k'o da sam haribo bobe progutala. Ništa. Helem neće me danas nikako al' odbijam se predati. I ne, nije to moja snažna volja i karakter, nego odbijanje polaganja ispita na drugom roku. Ako me ne vidiš do jeseni, znaj da sam pala nešto, garant.

17.04.2017.

9

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom..
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći pod ruku kroz prometnu ulicu..
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama..
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina..
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!"
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Koliko samo volim ovaj tekst.


Stariji postovi






<3


Hvala vam:20468