beats by dre cheap

16

Večeras se srušio sav svemir u meni i svaki atom zraka mi štipa pluća. Večeras kao da su mi noge za kamen privezali i ne mogu ih pomaći. Pa i usne su postale te noge jer više nisu sposobne izroditi jednu jedinu riječ. Večeras sam gola koža po kojoj se spušta kiselina i nagriza je do zadnje kosti. Dok nepomično podnosi opekotine i rupe koje se stvaraju na tijelu, bori se sa knedlom riječi u grlu. U nju se sada stopila sto i jedna riječ. Žele napolje. Žele svoj djelić zraka i života, a ostaju tu gdje jesu, bespomoćne, polumrtve. Zrak postaje nepodnošljivo gust dok u njemu vise dvije riječi. Dvije koje su od one sto i jedne uspjele pobjeći. "Zašto ja?"

Ne vidim sto, stolicu, kauč niti ovaj prozor ipred sebe. Ne vidim upaljenu lampu do svog lijevog ramena. Ne vidim zidove, vidim sebe kako stojim nepomično u praznom prostoru i premotavam trake.
Vidim sobu u centru grada. Visok strop koji odiše duhom austrougarske gradnje, staru, izlizanu crvenu fotelju koja je tu međ modernijim namještajem samo zato što je bečka, pa bezbeli, ne smije se baciti. U njoj djevojčica od nepunih šest godina. Plače dok joj suze ne daju udahnuti. Majka stoji iznad nje i sudeći po gestikulacijama i neprestanom mahanju rukama, pokušava joj objasniti nešto.
"Ama da li si ti normalna. Zar ćeš stvarno plakati jer ti je curica iz razreda rekla da se praviš važna? Draga, prestani, nije to važno (...)"

Slika se počela mutiti i nestadoše i curica i žena pored nje. Visoki strop zamijeni potkrovlje, soba rozih zidova i krevet. Ista djevojčica, desetak godina poslije. I ista žena, iznad nje. Djevojčica plače dok majka ponavlja slične riječi.
"Koliko sam ti puta rekla. Nemoj se davati toliko. Pobogu ti glumiš praznu kutiju, a ideš srcem. Uvijek ideš tim ludim srcem dok živa ne iskrvariš."

Nestade ih. Opet moja figura u stolici za stolom, oko četiri zida sada dosta jasnija, pred prozorom. Ona uplakana djevojčica, odrasla. Nema više hrabrosti da plače. Ne pred tobom. Nema srca da ti kaže da je opet jurišala srcem u koplja. Nema tih riječi da izrekne kako si bila upravu, toliko puta ih je ponovila da su joj se u mislima izlizale i otrcale.

Znaš li kada te obuzme osjećaj tjeskobe dok ti se nozdrvama provlači njen miris. Stojiš kao osuđenik koji zatvara oči i grčevito iščekuje da sjekira padne preko vrata. Savjetovala si me da uvijek sačekam drugu stranu priče, pa prosudim. Ali znaš li, majko, kako je kada  loš kraj osjetiš, iako eno iza brda stoji i ne vidiš ga. Čekam, majko, opet. Čekam drugu stranu priče dok živa ne iskrvarim. Neće se ni vidjeti. Zna ova kutija od crvene tekućine stvoriti bezbojnu.



tvoj sam čovjek oduvijek
http://mrlja.blogger.ba
06/05/2017 21:45